IX. gimnazija Zagreb

Ovdje možete pronaći novinarske radove naših učenika nastale u sklopu Novinarske grupe pod vodstvom Ivane Gis, prof.

U šk. god. 2020./2021. članovi Novinarske grupe su: Marta Malinar (1. b), Nikolina Marijan (2. a), Vicky Joe Radić Šulekić (2. d), Roko Katava (2. d), Max Talan (2. d) i Vito Reščić (4. d). Učenici mentori su Paula Zdelar (4. b) i Matej Biloš (4. e).

Dan bez nasilja

Budimo bolji jedni prema drugima!

Ispružena ruka umjesto stisnute šake i usana

Prije nekoliko dana obilježavao se Dan ružičastih majica kada su mladi diljem svijeta iskazivali potrebu za prevencijom vršnjačkog nasilja koji popularno nazivamo bullying. Gotovo svaki dan na putu do škole u tramvaju možemo vidjeti i čuti razgovore koji to nisu jer su na rubu incidenta. Naime, omalovažavanje, vrijeđanje, vikanje, izrugivanje i sve što je u stanju jedna grupa ili pojedinac činiti nekome iste dobi nikako se ne može smatrati normalnim. Nema tu pobjednika, ima samo žrtava.

Prva je žrtva onaj tko se nađe u ulozi izravne žrtve, onaj tko trpi jer se ne može suprotstaviti grupi ili se ne želi spustiti na tu razinu jer ne vjeruje u takav način rješavanja problema. Druga su žrtva nasilnici iza čijeg se ponašanja krije neka osobna drama ili nesigurnost pa potvrdu svoje vrijednosti traže u tome da budu dio neke grupice koja buntovno negira vrijednosti od kojih svi živimo. Sretna osoba ne bi uživala u tuđoj patnji, iza nasilničkog ponašanja krije se neka trauma ili dublji kompleks. Tu se može broj žrtava proširiti i na treću skupinu, a to je ona koja snosi najveći dio krivnje: čine ju promatrači koji nečinjenjem dopuštaju da se u njihovoj blizini događa takvo što. Oni će prešutno prijeći preko ružnog ponašanja koje već sutra može biti okrenuto protiv njih ili nekoga njima bliskoga. Tada kreće prozivanje institucija i stručnih službi koje nisu odradile svoj posao kao da itko može nešto značajno učiniti kada nitko ne prijavi ili neće svjedočiti o događaju. Lakši način nošenja s problemom su slušalice u ušima, pogled kroz prozor tramvaja i okretanje leđa. Nijedan pedagog, nastavnik, roditelj, policajac ne može sam učiniti nešto bez naše volje da se problem riješi i da se nasilniku jasno pokaže kako ne želimo šutjeti i trpjeti njegovo ponašanje.

Cijeli je pokret ružičastih majica krenuo od dvojice dječaka koji nisu htjeli biti promatrači, već su rekli Dosta je! Budite jedan od njih svaki puta kada se nađete u situaciji da netko vrijeđa, omalovažava i, najgore od svega, fizički napada drugoga. Upamtite da je nekada dovoljna samo jedna osoba da pokrene lavinu drugih pozitivnih reakcija, budite svjetlo svakome danu jer samo tako možete jasno vidjeti lice čovjeka do sebe, čovjeka kojemu je možda potrebno baš malo vaše hrabrosti i empatije da povrati samopouzdanje i dostojanstvo u životu vrijednom čovjeka. Nikada se nemojte bojati pokazati prijateljsko lice pa makar tu osobu nikada prije niste vidjeli, pogotovo ako je to netko vaše dobi ili mlađi od vas. Nemojte samo jedan dan u godini odjenuti ružičastu majicu - to je samo tkanina, obojite misli u boji prijateljstva i dobrote!

Marta Malinar, 1. b

izvor: pixabay

Kako rad od kuće utječe na zdravlje pojedinca?

Nova svakodnevica

U novoj normali važno je ostati pozitivan i težiti boljem usprkos svim promjenama koje se događaju u svijetu. Zdravlje je najveća cijena koju plaćamo, zato ne smijemo dopustiti promjenama da utječu na nas u negativnom smislu.

Većina je ljudi bila prisiljena iznenada se prilagoditi pandemiji koja je zaposjela svijet na najbolji mogući način. Mnogi su bili nepripremljeni i nespremni za nagle promjene. Tako je većina zaposlenika prešla na rad od kuće, a učenici su svoje školovanje nastavili takozvanom online nastavom. Iz vlastitog iskustva mogu reći da je na početku, barem mojoj generaciji, bilo drago što prati nastavu iz udobnosti vlastite sobe. Imali smo, odnosno i dalje imamo priliku iskusiti nešto novo. Uz mnogobrojne prepreke s kojima smo se morali suočiti te nakon malo manje od godinu dana vjerujem da nam je svima postalo na neki način normalno i čista rutina odraditi nešto od kuće, bio to novi zadatak koji je šef zadao ili članak od 600 riječi koji je nama učenicima zadala profesorica. Nakon nekog vremena počela sam uočavati negativne strane praćenja nastave na daljinu, ali i rada od kuće.

Fizičko zdravlje

Uz ostajanje kod kuće radi izvršavanja obaveza koje mogu trajati i preko 8 sati, ponekad zaboravimo da je važno uzeti odmor i prošetati barem 30 minuta dnevno. Iako nije lako zaštititi se od opasnosti koja nam prijeti i jednim odlaskom u dućan, trebala bi nam biti navika baviti se fizičkom aktivnosti svaki dan u najmanjem trajanju od pola sata. Konstantnim sjedenjem za računalom i korištenjem mobitela znatno možemo oštetiti vid. Iako nam današnja tehnologija i znanost pružaju mnoga rješenja za ove moderne probleme, kao što su uključenje noćnog svjetla na računalima ili naočale protiv plave svijetlosti, ne smijemo zaboraviti da je ipak najzdravije izaći ili kroz prozor proširiti vidni spektar te tako spriječiti trajna oštećenja. Još jedan od problema je i neprekidno sjedenje te je za mene kao osobu koja ima problema s leđima jako bitno ustati više puta dnevno i prošetati najmanje nekoliko minuta kroz stan. Jedno od rješenja za bolove u leđima koje si sada možemo priuštiti jest sjedenje na pilates lopti, dok to u školi nije bilo moguće. Uz navedene probleme važno je spomenuti i jedan itekako zastupljen među današnjom populacijom i to sve više tinejdžerskom. Pretilost je ozbiljan i nažalost uobičajen problem koji ne samo da utječe na naše samopouzdanje i socijalni život , već može dovesti i do ozbiljnih te često neizbježnih problema sa zdravljem, a katkad i do smrti. Mnogo vremena provodimo kod kuće, sjedeći, ne krećući se dovoljno. Jedemo kada stignemo, a kada i stignemo, to je brza hrana ili nešto nezdravo poput grickalica ili slatkoga. U ovoj situaciji, kada smo kod kuće, imamo priliku više paziti na prehranu te steći zdrave navike.

Mentalno zdravlje

U vrijeme kada se moramo pridržavati onoga držite razmak od dva metra ili obvezno nošenje zaštitnih maski većina nas radije ostaje u kućama. Ne izlazi se kao prije, a mnogi se ne osjećaju dovoljno sigurno da bi pozvali druge kod sebe na šalicu kave. Kako onda ostati socijalan? Ići na kavu poslije posla ili škole nekoć nam je bila svakodnevica, a sada kao da nam je netko oduzeo tih sat vremena i naredio nam da ostanemo doma. Interakcija među ljudima važan je dio brige o mentalnom zdravlju. Moderna tehnologija omogućuje nam da se na različite načine čujemo s bližnjima pa čak i vidimo, što nam pruža veći osjećaj bliskosti, iako to ne može zamijeniti onaj osjećaj kao kad smo s nekim uživo. Zbog iste svakodnevnice znala sam izgubiti pojam o vremenu, zaboraviti koji je dan ili se osjećati bezvoljno. Nije lako ostati motiviran i zainteresiran. Nakon što sam organizirala svoj dan i vrijeme, stvorila dnevnu rutinu i napravila dnevni plan, osjećala bih se puno bolje. Poslije obavljenih obaveza imala sam više slobodnog vremena koje bih iskoristila radeći nešto zabavno. Tehnologija nam nije uskratila ni da budimo informirani o situaciji vezanoj uz virus. Iako smo svi još zbunjeni i nesigurni zbog toga što se događa u svijetu, važno je pratiti informacije o novonastaloj zarazi, iako nas mediji mogu dodatno uznemiriti i doprinijeti razvoju straha i nelagode. U njima se najčešće, radi popularnosti, događaji preuveličavaju, a informacije su nerijetko izmišljene ili neprovjerene, stoga je ponekad potrebno ograničiti vrijeme prikupljanja informacija o tekućoj situaciji. Kako je svakidašnjica postala nešto nepoznato i kako nemamo jasan uvid u to što  budućnost nosi, postali smo podložniji razvoju poremećaja mentalnog zdravlja, a tinejdžeri su najpodložniji bolestima kao što su depresija i osjećaj tjeskobe. To nas ponovno vraća na temu socijalnosti i koliko je zapravo važno održavati kontakt s drugima i tražiti pomoć ako je nam ona potrebna.

Gdje je bolje?

Kao učenica srednje škole veliku većinu svog života provela sam na nastavi, u učionici. Tamo sam upoznala prijatelje za život, stekla nova znanja, zapravo, to je bio kao moj drugi dom. Kad je bilo potrebno prilagoditi se novom načinu života, i to ne samo nama mladima, već i svima koji su zbog pandemije bili prisiljeni obavljati posao online, promjena nije bila sasvim pozitivna. Iz perspektive učenika bilo je tu mnogo prepreka, od organizacije do tehničkih problema. Iako smo uštedjeli na vremenu koje inače potrošimo na samo putovanje u školu, način rada nije toliko efikasan koliko je bio u uobičajenom okruženju prostorija naše škole. Smatram da smo se situaciji prilagodili najbolje što smo mogli, uzimajući u obzir da je sve došlo tako naglo i iznenadno. Iako ćemo imati dosta toga za ponoviti kada se vratimo na nastavu u učionicama, najbitnije je organizirati se kako bismo stigli napraviti najvažnije, a da nam ostane i vremena za sebe. Zdravlje je nepredvidivo, dovoljna je i najmanja promjena da se nešto poremeti u našem organizmu te negativno utječe na naše psihičko i/ili fizičko zdravlje. Važno je shvatiti da je to sve povezano te da liječenjem i brigom o jednom sprječavamo i oštećenja drugog. Kada se naša rutina prekinula, bilo je za očekivati da će naše mentalno zdravlje najviše patiti. Iz perspektive poslovnog čovjeka, primjerice moje mame, nije bilo tako zahtjevno prilagoditi se radu od kuće. Iako je to dovelo do manjka socijalnog života, ona je jako dobro organizirala svoje vrijeme. Ako u pitanje dovedemo efektivnost u izvršavanju njezinog posla, nisam primijetila nikakve nedostatke. Istina je da oni koji rade s ljudima vjerojatno imaju više zapreka, ali zaključila bih da je rad od kuće stvar vlastite organizacije i ustrajnosti, iako je stari način uvijek dobrodošao. S druge strane, smatram da je koncentracija i suradnja među učenicima bila bolja uživo nego u nastavi na daljinu kada se interakcija smanjila na minimum.

Pozitivne misli, pozitivni osjećaji

Zdravlje nas prati kroz cijeli život, nekada dobro, a nekada loše. Neki imaju priliku utjecati na njega, ali rijetki tu priliku ozbiljno shvaćaju. Je li živjeti u trenutku jednako dobro kao živjeti sljedećih 50, 60 ili 70 godina uz dobro zdravlje? Smatram da ćemo u životu imati mnogo prilika koje ponekad možda neće biti najbolji izbor za nas. Primjerice, ako situaciju u kojoj se trenutno nalazimo iskoristimo fokusirajući se na krive prioritete, najviše ćemo sebi otežati te negativno utjecati na vlastito zdravlje. Možda mnogi ne shvaćaju što se trenutno događa oko nas, a uz virus koji nam je otežao najbolje godine, nimalo nije lako uživati u životu. Pogled na svijet može znatno promijeniti kako se osjećamo. Ako mislimo pozitivno, pozitivno će nas i pratiti kroz život, zato zapamtimo da je granica između psihičkoga i fizičkoga izrazito mala ili je uopće nema te je zdravlje ono što određuje sljedeći korak u našem životu.

Ana Tomčić, 2. c

INTERVJU S DRAŽENOM ANZULOVIĆEM

Sportski život i karijera jednog uzora

Sport kao sinonim zdravog života budi interes za pričom onih najuspješnijih. Uvijek je zanimljivo čuti priče o uspjehu, ali i svemu onome što prati život vrhunskih sportaša.

Sigurno mnogo znate o nogometašima i rukometašima jer je cijela nacija zadnjih godina živjela u navijačkoj groznici prateći njihove uspjehe. U našoj javnosti se košarka manje prati od doba Dražena Petrovića i Tonija Kukoča, što nikako ne znači da nemamo izvrsnih košarkaških zvijezda, stoga vam ovdje donosimo priču jednoga od njih.

1. Kada ste se počeli baviti sportom?

Sportom sam se počeo baviti u najranijoj mladosti. Moj otac imao je veze sa sportom jer je radio kao sportski komentator na Televiziji Zagreb, tako da je u našoj obitelji sport bio jako zastupljen. Kao dijete sam trenirao mnogo različitih sportova i jako sam volio sve vezano uz  sport, samo je bilo pitanje u kojem pravcu sporta ću se opredijeliti, ali sigurno je bilo jedno, a to je da ću biti sportaš.

2. Je li košarka oduvijek bila Vaš omiljeni sport?

Košarka je oduvijek bila favorizirani sport u mojoj obitelji s obzirom na to da je moj otac bio vezan za KK Cibona. Negdje s 13 godina počeo sam trenirati u Ciboni. Za današnje prilike to je dosta kasno, međutim rekao sam već da sam trenirao mnogo sportova već od svoje pete ili šeste godine. Na kraju je s 13 godina prevladala košarka.

3. Predstavite nam ukratko karijeru. Na kojoj ste poziciji igrali?

U svojoj karijeri uvijek sam igrao na poziciji back-šutera. Od 13. godine počeo sam trenirati u Ciboni, pet godina bio sam u omladinskom pogonu Cibone, a pet godina u seniorskoj ekipi. Mogu reći da sam bio dio povijesne generacije Cibone koja je osvojila Kup europskih prvaka u Budimpešti. To mi je bio i najveći trofej u košarkaškoj karijeri. Kao mladi igrač nisam imao preveliku minutažu, međutim to su bili dani ponosa i slave zagrebačke i hrvatske košarke.

Nakon Cibone šest godina igrao sam u Košarkaškom klubu Zagreb gdje sam  možda i proveo svoje najbolje igračke godine. Nakon toga sam jednu godinu igrao u KK Osijek i nažalost s 30 godina morao završiti svoju igračku karijeru zbog teške ozljede koljena i odlučio sam da ću krenuti u trenerske vode.

4. Jeste li bili popularniji za vrijeme školovanja zbog treniranja ? Kako su se Vaši vršnjaci prema tome odnosili?

Jesmo, bili smo jako popularni.  Cibona je tada bila vrlo popularna i mi, kao mladi igrači koji su  participirali u prvoj ekipi, imali smo svoj dio popularnosti i to su bila vremena kada je cijeli grad živio za Cibonu, za košarku. Sigurno da nam je kao mladim ljudima godila takva popularnost. Imali smo širok krug prijatelja među vršnjacima. Pretežno su to bili prijatelji iz školskih klupa i s treninga. Atmosfera je među nama uvijek bila jako dobra jer su svi uživali u uspjesima košarkaša Cibone. Tada je bilo mnogo razloga za slavlje u pojedinim trenutcima.

5. Bili ste igrač Cibone zajedno s Draženom Petrovićem. Opišite nam to „zlatno doba“ Cibone i koje ste naslove tada osvojili.

Moram reći da je „zlatno doba“ Cibone  počelo još prije dolaska Dražena Petrovića, u biti dolaskom Krešimira Ćosića, osvajanjem prve titule Prvaka Jugoslavije 1982. godine. Dražen Petrović došao je 1984. godine i sigurno je to bio „šlag na torti“ jedne generacije s mnogo vrhunskih igrača. Dražen je dao svoj pečat kao najbolji igrač bez konkurencije, međutim bez uloge svih tih velikih Ciboninih igrača kao što su Nakić, Knego, Aco Petrović, Čutura, Ušić, Bešić sigurno da on to ne bi mogao sam ostvariti.

Mogu reći da smo, s obzirom na to da smo igrali iste pozicije, dosta zajedno trenirali. Ja sam priključen seniorskoj ekipi u sezoni 1985./86. godine kad smo osvojili titulu Kupa prvaka u Budimpešti i takav profesionalizam, takav fanatizam i takvu želju za pobjedom nisam vidio u svojoj karijeri. To je primjer svega onoga što sport zahtijeva, a to je odricanje, fanatizam, želja za radom i uspjehom, želja za usavršavanjem i to ga je dovelo do visine koju je pokazao u svojoj karijeri.

6. Vrlo mladi ste postali trener upravo u Ciboni. Jeste li više voljeli biti igrač ili trener?

Zbog ozljede koljena vrlo rano odlučio sam se za trenersku karijeru. Međutim, još kao igrač razmišljao sam o budućnosti i onime čime se mislim baviti kada završim igračku karijeru i vrlo rano upisao sam usavršavanje na Fakultetu za fizičku kulturu, višu trenersku školu. Završio sam tu školu i s prestankom igračke karijere dobio sam priliku da radim u Omladinskom pogonu Cibone gdje sam radio 4 godine s kadetskim juniorskim selekcijama Cibone. Mogu reći da mi je to razdoblje jako pomoglo u karijeri da se profiliram kao trener te za sve ono što me očekivalo u seniorskoj karijeri. Jako sam volio igrati i jako volim biti trener, ne mogu se odlučiti što mi je više drago. Međutim, mnogo je veća trenerska odgovornost. Kao igrač si individua koja mora rješavati neke igračke zadatke,a  kao trener moraš misliti o više stvari da bi na kraju polučio ono što se jedino u sportu priznaje, a to je rezultat.

7. Bili ste izbornik Hrvatske košarkaške reprezentacije 2018. godine. Kako je bilo trenirati najbolje hrvatske igrače kao što su Bogdanović i Šarić koji danas igraju za NBA?

Najveća čast za jednog hrvatskog trenera jest biti izbornik svoje reprezentacije. Imao sam tu sreću da sam bio izbornik Hrvatske košarkaške reprezentacije, da sam radio s mnogo velikih hrvatskih igrača koji su igrali u najvećoj svjetskoj ligi u Americi za NBA. Bojan Bogdanović, Dario Šarić, Ivica Zubac, Ante Žižić, Mario Hezonja, sve su to igrači koji su participirali u NBA ligi, ali sigurno da su Bojan Bogdanović i Dario Šarić bili vodeći igrači te reprezentacije. To su izuzetni igrači i izuzetni ljudi, naravno da ne bi ostvarili takve uspjehe u svojim karijerama da nisu bili kompletne ličnosti i to ne samo kroz sportski dio, nego i kroz život.

8. Kako provodite vrijeme tijekom dugih letova pri odlascima na utakmice?

Posljednje dvije godine stvarno imam pregršt vremena na letovima s obzirom na to da je od mog mjesta rada u Rusiji do Moskve 5 sati leta. Taj vremenski period najviše provodim gledajući i pripremajući svoje utakmice, gledajući protivnike i pokušavajući odabrati najbolju taktiku za utakmicu. Za to vrijeme mogu do detalja upoznati protivnika te pripremiti sve ono potrebno za našu utakmicu.

9. Odražava li se Vaš posao na obiteljski život? Jeste li se morali dosta odricati?

Naravno da se ovakav način života odražava na obiteljski život i ja bih bio najsretniji da mogu svakodnevno biti sa svojom obitelji. Potrebno je dosta odricanja i razumijevanja između partnera. Srećom, imam razumijevanje od žene, od obitelji jer su i sami sportaši te znaju da bez odricanja nema uspjeha. Prema tome, s jedne strane pati obiteljski život, a s druge strane imamo nekakve druge privilegije koje nam omogućava takav život. Nije sve idealno u životu, ali uz razumijevanje i podršku supruge nastavljamo to sve balansirati.

10. Za koji ste klub potpisali suradnju ovih dana? Radujete li se vođenju tog kluba?

Produžio sam ugovor s mojim ruskim klubom za još jednu sezonu. Jenisej Krasnojarsk ime je moga kluba. Treću godinu sam već tamo, imam vrlo srdačan prijem, zadovoljan sam uvjetima i to je bio razlog zbog kojega sam produžio suradnju na još jednu godinu.

11. Jeste li zadovoljni sa svojom karijerom, biste li nešto promijenili?

Mogu reći da sam u određenom dijelu zadovoljan sa svojom karijerom, ali isto tako mislim da sam mogao napraviti mnogo više. Iskustvo i sazrijevanje utječu na donošenje nekakvih odluka, pravih ili krivih u danom trenutku. Neke stvari sada bih s ovim iskustvom napravio drugačije. Međutim, u sportu nema plakanja za prošlim vremenima, već treba pokušati analizirati sve pogreške i svesti ih na minimum.

12. Što bi ste savjetovali mladim sportašima u Hrvatskoj?

Prvo bih mladima savjetovao da se bave sportom. On je jedna kultura življenja. Sport u mnogo stvari može pomoći ljudima u sazrijevanju, u mnogo stvari može pomoći ljudima da zdravije shvate način života  i mislim da bi mladi već kroz školske aktivnosti trebali dobivati određena saznanja o važnosti bavljenja sportom.

Bavite se sportom, živjet ćete zdravije, živjet ćete sretnije, što će vam omogućiti da ostvarite sve svoje snove u životu.

                                                                                      Nikolina Marijan, 2.a  i Marta Malinar, 1. b

Doris Day:  Dream a little dream of me

Snovi kao fenomen

Snovi kao fenomen postoje već desetljećima. Znanost i duhovnost podijeljene su u mišljenjima, a odgovor o našim snovima još uvijek ostaje misterij. Subjektivni su za svakoga, no možemo se složiti da su snovi simbolični, puni značenja i predmet vizualizacije svakodnevnog svijeta, ali i života uopće. Ponekad dolaze u obliku velikih ideja poput onih koje je imao Dmitrij Mendeljejev kada je jasno predočio periodni sustav. Jedna od najintrigantnijih i doista neobičnih pojava kroz povijest jest nastanak tzv. izvanzemaljskim genijalaca. Srinivasa Ramanujan dao je svijetu neke od najboljih matematičkih formula, a tvrdio je kako mu je hinduistička božica Namagiri prenijela ideje u snu. Einstein je bio inspiriran teorijom relativnosti upravo u snu, a Friedrich August Kekul otkrio je neuhvatljiv oblik molekule benzena tijekom sanjarenja u kojem je ugledao zmiju koja lovi svoj rep. Svi su oni imali nešto zajedničko, komadić svemirskog uma. Vjeruje se kako neka viša kolektivna svijest zvana akaša zapisi sadrži svaku misao, akciju, emociju i iskustvo ikad odigrano u svemiru. Pristupačna je apsolutno svima, a postiže se meditacijom, spavanjem ili svakodnevnim opuštanjem. Naime, kada se mozak opusti, aktivnost mu se smanjuje, ali se povećava broj alfa valova koji rade izvan kontrole naše svijesti, a povezani su uz divergentno mišljenje i manifestacije kreativnih spoznaja.  Isto tako, neki su ljudi u snovima predvidjeli velike ratove ili vizualizirali velika otkrića. Problem snova ostaje, a upravo bi ga kombinacija neurokemije i zdrave doze alternative mogla razriješiti.

Alternativa stvarnosti ili varka podsvijesti?

Od različitih skupina slobodoumnika može se čuti tumačenje poput onoga kako su snovi odmaranje duše koja je s tijelom povezana preko zlatne vrpce. Tijekom takozvane astralne projekcije duša se odvaja od tijela i uzvisi se prema nebesima te na taj način gleda nove svjetove ili paralelne svemire. Pritom vidi neka rješenja koja ljudski um u bilo kojem smislu uopće ne može pojmiti.

Znanstveni je pristup uvelike drugačiji. Naime, kada spavamo, naš mozak prolazi kroz višestruke faze u kojima se očitavaju različite aktivnosti. Mozak je jedini organ koji se nikada ne odmara jer dok organizam spava, on ostaje raditi poput procesora te raspoređuje, procesuira i grupira informacije, a u pozadini nastavlja rješavati probleme. Taj dio mogao bi objasniti zašto je većina znanstvenika i umjetnika kroz snove dobila neke od svojih najbriljantnijih ideja.

Također, u našoj podsvijesti ostaju sve slike osoba koje smo vidjeli tijekom dana, a koje su ostale zapamćene u kratkoročnoj memoriji. Zbog toga možemo sanjati onoga koga uopće ne poznajemo, ali smo ga možda tog dana vidjeli u tramvaju ili je prošao pored nas na tržnici. Što su snovi vividniji, to su i jasniji pojedincu, a stvaraju dobru platformu za kreativno izražavanje i stvaranje nečega nepostojećeg, originalnog i inovativnog poput nestvarnih priča iz fikcijskih romana ili vrlo stvarnih, primjerice postojećeg sustava kemijskih elemenata.

Je li onda uopće moguće odrediti što je stvarno, a što nije?

Otvara se pitanje postoji li nešto što predstavlja crtu na horizontu između onoga što možemo kontrolirati i onoga što kontrolira nas. Možemo se složiti da je sve to dio nas te da na različite načine možemo oblikovati percepciju i doživljaje kako u snovima, tako i u stvarnome svijetu. Najzanimljiviji primjer isprepletenosti stvarnog svijeta i kontrole te slobode uma i imaginacije predstavljaju lucidni snovi. U lucidnim je snovima osoba svjesna da sanja, stoga se zabavlja i radi što želi uz potpunu kontrolu uma. Filmovi poput Inception savršeno prikazuju kako se namjerno, svjesno postižu slični efekti. S druge strane, nisu svi snovi tako bajni, neki su od njih su baš suprotno - često povezani s emocionalnim stanjem pojedinca, stravični i bude se iz onih najdubljih dijelova ljudske podsvijesti. Prema istraživanju Penn State and the University of Pennsylvania oko 8 % posto ljudi barem je jednom u svome životu, najčešće u doba adolescencije, doživjelo rigorozno iskustvo paralize sna. Nepokretnost i halucinacije samo su neki pojmovi  koji opisuju nesretne žrtve paralize sna, a koji su rezultat poigravanja ljudskog uma.

Još uvijek prilično je strašno razmišljati o tome za što je sve naš um sposoban, a jedan je od najmračnijih primjera i ruski eksperiment spavanja. Sovjetski eksperiment 40-ih godina prošlog stoljeća natjerao je i vraga da se prekriži. Ruski znanstvenici proveli su eksperiment nad dobrovoljcima u kojem su ih natjerali da uz plin ostanu budni danima. Posljedice su bile primjer stvarnog životnog horora. Subjekti su jeli svoje tijelo, vrištali, postali paranoični i hiperaktivni. Kada ih je znanstvenik upitao što im se dogodilo i zašto se tako ponašaju, jedan je subjekt odgovorio:  Zar si zaboravio tako brzo, mi smo ti. Riječ je o ludilu koje se skriva u svakome od nas, životinjska strana koju negiramo jer nije estetski prikladna.

Kako god gledali na to razdoblje između 22.00 i 3.00 sata kada u nama zažive palače, nedokučive želje ili bića ispod kreveta, možemo zaključiti kako je san presuđujuće sredstvo uspjeha. U snovima možemo biti tko god i što god želimo, a sve što se događa u stvarnom svijetu prije ili kasnije postati će preslika naše svijesti. Zato trebamo snove. Nisu nam samo biološki bitni za odmaranje od svakodnevnog stresa, već i psihički, za odmor i regeneraciju naše duše. Slatki snovi!

                                                                                                                      Nikolina Marijan, 2.a

 izvor: ResearchGate

Budimo bolji jedni prema drugima!

Ispružena ruka umjesto stisnute šake i usana

Prije nekoliko dana obilježavao se Dan ružičastih majica kada su mladi diljem svijeta iskazivali potrebu za prevencijom vršnjačkog nasilja koji popularno nazivamo bullying. Gotovo svaki dan na putu do škole u tramvaju možemo vidjeti i čuti razgovore koji to nisu jer su na rubu incidenta. Naime, omalovažavanje, vrijeđanje, vikanje, izrugivanje i sve što je u stanju jedna grupa ili pojedinac činiti nekome iste dobi nikako se ne može smatrati normalnim. Nema tu pobjednika, ima samo žrtava.

Prva je žrtva onaj tko se nađe u ulozi izravne žrtve, onaj tko trpi jer se ne može suprotstaviti grupi ili se ne želi spustiti na tu razinu jer ne vjeruje u takav način rješavanja problema. Druga su žrtva nasilnici iza čijeg se ponašanja krije neka osobna drama ili nesigurnost pa potvrdu svoje vrijednosti traže u tome da budu dio neke grupice koja buntovno negira vrijednosti od kojih svi živimo. Sretna osoba ne bi uživala u tuđoj patnji, iza nasilničkog ponašanja krije se neka trauma ili dublji kompleks. Tu se može broj žrtava proširiti i na treću skupinu, a to je ona koja snosi najveći dio krivnje: čine ju promatrači koji nečinjenjem dopuštaju da se u njihovoj blizini događa takvo što. Oni će prešutno prijeći preko ružnog ponašanja koje već sutra može biti okrenuto protiv njih ili nekoga njima bliskoga. Tada kreće prozivanje institucija i stručnih službi koje nisu odradile svoj posao kao da itko može nešto značajno učiniti kada nitko ne prijavi ili neće svjedočiti o događaju. Lakši način nošenja s problemom su slušalice u ušima, pogled kroz prozor tramvaja i okretanje leđa. Nijedan pedagog, nastavnik, roditelj, policajac ne može sam učiniti nešto bez naše volje da se problem riješi i da se nasilniku jasno pokaže kako ne želimo šutjeti i trpjeti njegovo ponašanje.

Cijeli je pokret ružičastih majica krenuo od dvojice dječaka koji nisu htjeli biti promatrači, već su rekli Dosta je! Budite jedan od njih svaki puta kada se nađete u situaciji da netko vrijeđa, omalovažava i, najgore od svega, fizički napada drugoga. Upamtite da je nekada dovoljna samo jedna osoba da pokrene lavinu drugih pozitivnih reakcija, budite svjetlo svakome danu jer samo tako možete jasno vidjeti lice čovjeka do sebe, čovjeka kojemu je možda potrebno baš malo vaše hrabrosti i empatije da povrati samopouzdanje i dostojanstvo u životu vrijednom čovjeka. Nikada se nemojte bojati pokazati prijateljsko lice pa makar tu osobu nikada prije niste vidjeli, pogotovo ako je to netko vaše dobi ili mlađi od vas. Nemojte samo jedan dan u godini odjenuti ružičastu majicu - to je samo tkanina, obojite misli u boji prijateljstva i dobrote!

Marta Malinar, 1. b

izvor: pixabay

Jezik naš materinji, materinski, medijski!

Hrvatski ili pidžin jezik

Povodom Međunarodnog dana materinskog jezika koji se obilježava 21. veljače odlučila sam istražiti kako u svakodnevnom govoru čujemo nevjerojatne inačice govora, od onih tuđica koje su ušle u uho pa ih ni ne razlikujemo do nekih koje su pod utjecajem medija i glazbe postale must have modernih naraštaja. Eh, kada kažemo naraštaj, to je ono što drugi zovu generacija, a ako idete potražiti definiciju, pronađete nekoliko različitih od kojih citiram jednu s Hrvatskoga jezičnog portala: Skupina pojedinaca koja predstavlja jedan naraštaj; produkcija... Krenemo li sada u etimologiju riječi, polazimo od lat. generatio što znači rođenje, naraštaj. Toliko o tome, za opće razumijevanje teme da me razumije moj naraštaj/generacija! Promotrite li grafite na pročeljima grada, poslušate li svakodnevni govor na ulici i u sredstvima javnog prijevoza, a tek odete li na neku od društvenih mreža, tek se onda nađete u čudu i pitate se jesu li i drugi išli u iste škole kao vi, žive li u istoj zemlji kao vi, uče li u školama hrvatski jezik i kojim jezikom govore u obitelji? Ono što je jasno i prihvatljivo su naša narječja i bogati izričaj hrvatskog jezika koji se razlikuje od Istre, preko Dalmacije, pa do Zagreba i Iloka, no činjenica je da se u našem javnom prostoru i medijima često može čuti javne osobe koje govore mješavinom jezika iz, kako to nazivaju, regije. Svaka ta regija ima vlastiti jezik koji je u našoj bližoj povijesti bio onaj jugoslavenski i u kojemu se našlo svega i svačega. Sve je to razumljivo kada čujem svoga ili vašega djeda ili baku koji su rođeni i živjeli u vrijeme kada materinski jezik nije bio poželjan jer se mogao smatrati isticanjem nacionalnog u društvenom poretku koji nije bio poticajan u tom smislu. Čudno mi je kako mi koji smo rođeni u Republici Hrvatskoj imamo naviku govorenja izraza koji nikako ne pripadaju našoj jezičnoj skupini.

Da li ste primjetili koliko je manje prometa na aerodromu? A jeste li uočili koliko je manje prometa u zračnoj luci? Jeste li uočili ikakvu razliku? Ne u prometu, već u pitanju. Lani je bilo hiljadu putnika više, a ove godine tisuću manje. Šala mala, ali priznajte da je posvuda oko vas. Nešto malo mađarskog jezika, malo više germanizama, obilje turcizama, uz obalu naravno talijanizmi, pa red jugoslavenskog preko svega toga i mi svi govorimo, svi se razumijemo, ali to nije naš jezik. U kolokvijalnom hrvatskom govoru ima toliko inačica za isto značenje da mi nekada padne na pamet kako bi neki jadni stranac koji je učio hrvatski jezik izgubio tlo pod nogama, ne samo u Bednji ili Prezidu nego i u našem glavnom gradu. Depeša ili dopis, naredba ili zapovijed, kasarna ili vojarna, instrukcija ili uputa, advokat ili odvjetnik, aplauz ili pljesak, biber ili papar, blenuti ili buljiti, centar ili središte, čitav ili cijeli, falsifikat ili krivotvorina, jačina ili snaga, banja ili toplice… ne znam jeste li se prepoznali u ovom zaista malom nabrajanju, ali probajte jedan dan pogledati TV ili društvene mreže i sami se uvjeriti u napisano. Možemo li postupno (neki bi rekli postepeno) uvesti u uporabu svoj jezik? Možemo li čestitati Dan žena 8. ožujka, lagati 1. travnja i proslaviti Praznik rada 1. svibnja?

Možda i možemo, izbjegnemo li silan utjecaj medija čiji bi novinari trebali znati službeni jezik, javnih dužnosnika koji bi svojim primjerom trebali prednjačiti, svojih prijatelja koji pod utjecajem glazbe i lakih nota s parnom rimom jedva napišu pozitivan test iz hrvatskog jezika. U kući i izvan nje imamo svoj lijepi jezik bogate tradicije i izričaja, iznesimo ga na svjetlo dana. Sretan vam svima Međunarodni dan materinskog jezika!

Marta Malinar, 1.b

Uzdrmali ih direktnim kupovanjem dionica čija se vrijednost uzvisila do bogova i srušila fondove

,,Slobodna tržišta slobodna su kao Julian Assange'' – Kim DotCom

GameStop je trgovačka platforma za videoigre koja je poznata po otkupljivanju rabljenih videoigara za niske cijene. Međutim, u posljednje vrijeme postalo je pravo bojno polje na kojemu se mali investitori sukobljavaju s velikima (hedge fondovi). Za vrijeme pandemije ljudi su bili prisiljeni boraviti u kući, stoga su imali više vremena za igranje igrica.

 Investiranje unutar jednog dana u dionice potaklo je lančanu reakciju u kojoj su družine običnih ljudi detaljno analizirali  kretanje dionica s Wall Streeta preko Reddita. Padom dionica ulagači s Wall Streeta našli su priliku za zaradu. U drugu ruku, mali investitori kupili su te iste dionice ne bi li osigurali zaradu veće svote novca od one uložene. Veliki fondovi izgubili su značajnu svotu novca ne sluteći da će zbog pogrešne procjene ostati bez milijardi dolara. Naime, GameStop dionice u jednom su trenutku uspjele doseći vrijednost od čak 30 milijuna dolara (sto puta više od vrijednosti dionica u kolovozu). Treba dati veći kredibilitet malim ulagačima jer su skokom cijena dionica za čak 1700% konačno svrgnuli nepravednu kontrolu i dominaciju velikih ulagača s Wall Streeta nad dionicama. Zašto je Robinhood, digitalna platforma na kojoj su se vrtjele sve dionice ove priče, odjednom zabranila kupnju dionica? Mali ulagači prozvali su cijeli slučaj manipulacijom tržištem, međutim problem je ostao nepoznat i neistražen zbog različitih kriterija unutar država svijeta. Naime, poznato je kako su tržišni propisi i strukture EU-a u potpunosti drugačiji od onih u SAD-u. Europska agencija za vrijednosnice i tržišta (ESMA) ističe da se slično može dogoditi i u Europi, stoga treba pomno držati oko na zakonu. Pojava velikih prevara je i Hrvatskoj već davno poznata, a ne treba se isključiti i nova vrsta prijetnje. Pojavom online trgovačkih platformi, koje mogu i ne moraju biti povezane s bankama i velikim ekonomskim sistemima, trebamo paziti na svoje informacije, brojeve kreditnih kartica te instalirati antivirusne programe. Važno je imati i dozu informatičkog obrazovanja te paziti gdje ostavljamo svoje osobne podatke na internetu. U tzv. borbi protiv Wall Streeta sudjelovao je Elon Musk, a oglasila se i američka senatorica Elizabeth Warren.  O tome da je stvarno moguće izumiranje zastarjelih sistema banaka i prevencija pranja novca pronalaskom poštenog načina plaćanja i zarade svjedoči bitcoin. To je online valuta koja se kupuje, ulaže i kojom samostalno možemo raspolagati bez ovisnosti o državi. Promjena cijele perspektive stvarnosti polako se ostvaruje, željeli to vlasnici masovnih korporacija i svjetskih sila ili ne.

 Iz ove je priče jasno da netko mora izvući deblji kraj, a možda će aktualna situacija upozoriti te podsjetiti  velike igrače na onu staru: Kap do kapi rijeka biva.

Nikolina Marijan, 2.a

Srednjoškolci opet kreću u školu

Rizik od ponovnog pojačanja pandemije

Gradski ured za obrazovanje potvrđuje kako s epidemiološke strane nema prepreka povratku učenika u školske klupe, no to ne znači da ne postoji rizik od ponovnog porasta broja oboljelih od koronavirusa. Poznato je kako dolazi novi soj virusa te da je puno zarazniji od dosadašnjega što bi u prevedenom značilo da nas čeka teža borba nego što je to do sada bila. Nakon gotovo cijelog drugog polugodišta prošle školske godine koje se održalo online, u rujnu su svi učenici normalno krenuli u školu, no često su izbijale zaraze u razredima pa je online nastava bila neizbježna. Kada bi se netko od učenika zarazio, njegov bi razred otišao u samoizolaciju. To je tako funkcioniralo do donošenja odluke da svi učenici srednjih škola zadnja dva tjedna prvoga polugodišta provedu u online nastavi.  Drugo se polugodište nastavilo online nastavom, a samo su maturanti u gotovo svim županijama krenuli normalno u školu. Osim ostalih srednjoškolaca, i viši su razredi osnovnih škola polugodište započeli online. O povratku učenika u školu svaka je županija zasebno odlučivala. Je li bilo pametno djecu ponovo vratiti u škole? Izuzetno je bitno s koje strane gledamo na ovo pitanje. Ako gledamo iz pozicije djece i tinejdžera, online nastava godila im je jer se sve radilo od kuće te je bilo manje gubljenja vremena na odlaske u školu i povratak kući. Nastava se u većini škola odvijala u realnom vremenu, a profesori su uglavnom imali razumijevanja, no najveća korist  bila je ta što su učenici koliko-toliko manje bili izloženi direktnoj mogućnosti zaraze. Loših strana online nastave je mnogo. Ogroman stres uvukao se u sobe gdje spavaju; sobe koje su nekada služile za mir i opuštanje, danas su radne sobe koja su za sve, ali ne za mir i opuštanje nakon cijelog radnog dana. No, moramo prihvatiti činjenicu da je za dobrobit učenika da se nastava vrati u svojem pravom obliku jer bi se s vremenom svi previše opustili te bi nastavak školovanja bio otežan i mukotrpan. Osim toga, problem je i što je kvaliteta online nastave neusporedivo lošija od nastave u učionicama. Smatram da se djeca trebaju vratiti u svoje škole kako ne bi došlo do stadija u kojem su posljedice nepovratne, no možda je ipak trebalo pričekati još koji tjedan da vidimo kakvo će stanje zaraze i širenja virusa biti nakon dolaska novoga soja.

Vicky Joe Radić Šulekić, 2.d

Potres koji je prestravio građane

29. 12. 2020. u 12:19 snažan potres magnitude 6. 4 po Richteru pogodio je Hrvatsku. Epicentar potresa bio je 3 kilometra jugozapadno od grada Petrinje.

U tome događaju stradalo je mnogo ljudi, preminula je trinaestogodišnja djevojčica iz Petrinje, petero ljudi iz Gline, a jedna osoba srušila se u Žažini te je poslije pronađena mrtva. Osim umrlih, mnogo je ozlijeđenih, a materijalna je šteta golema. Veliki dio Petrinje i njezine okolice urušio se i time je mnogo ljudi izgubilo svoj dom. Ljudi su počeli paničariti zato što je Hrvatsku još u ožujku 2020. godine pogodio potres od 5. 5 stupnjeva po Richteru i mnogi su se još oporavljali od tog šoka. Nitko se više nije osjećao sigurno, a tu situaciju nisu poboljšali potresi koji su uslijedili nakon glavnog. Potresi poslije onog od 6. 4 stupnja po Richteru bili su slabiji, ali su se kretali i do 5. 2. Nakon tog strašnog događaja, mnogo ljudi odlučilo je pomoći stradalima i tako se skupilo dovoljno toplih obroka i vode. Ljudi su također pružili pomoć građanima Petrinje i okolnih sela omogućivši im privremeno utočište. Smatram da bi država trebala izdvojiti veliku svotu novca za stradale i za one koji su izgubili svoj dom, a obnova gradova trebala bi se što prije početi odvijati. Dotad predlažem da pomognu svi oni koji to mogu: doniranje vode ili hrane definitivno može pomoći stradalima u ovoj teškoj situaciji.

Roko Katava, 2. d

U školi umjesto da uče – slikaju

U četvrtak 24. studenoga ispred upravnog trakta naše IX. gimnazije osvanula je izložba likovnih radova maturanata pod nazivom Impresionirani maturanti.  Organizatorica te male izložbe i samog slikanja bila je profesorica Likovne umjetnosti Krisja Štulić.

Svi su četvrti razredi nakratko bili vraćeni u doba osnovne škole pa su tako dva sata nastave predmeta Likovne umjetnosti slikali u sklopu lekcije o impresionizmu.  Svaki je učenik na sat trebao donijeti kist, zaštitu za radni stol i dobro raspoloženje.  Prof. Štulić donijela je boje, papire i čaše za vodu. Učenici nisu mogli slikati en plein air, već su svoj impresionizam iskazivali preslikavanjem isprintanih fotografija krajolika našega podneblja. Na fotografijama su bile prirodne ljepote Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Učenike je ova zamisao ugodno iznenadila, a dojmovi su izrazito pozitivni. Maturanti su zadanu temu mogli povezati i s naučenim gradivom iz Glazbene umjetnosti i Hrvatskoga jezika, a ova ih je osjetilna impresija bar na trenutak vratila u osnovnoškolsko doba.

Izložba „Impresionirani maturanti"

Vito Reščić, 4. d

Novi projekt naše škole

 U petak 20. studenoga 2020. u IX. gimnaziji održala se dodjela nagrada za uspješnost u izvršavanju prvoga kruga projekta pod nazivom BUŠ – Biciklom u školu.

Na početku školske godine učenici su se mogli prijaviti za sudjelovanje u projektu ispunjavanjem obrasca i odslušati uvodno predavanje. Projektu su se priključili i učenici i profesori. Sudjelovanje se pratilo putem aplikacije, a prijavljeni su u školu mogli dolaziti biciklom, rolama ili  pješice. Dodjela nagrada najuspješnijima u prvom krugu projekta održala se ispred škole na parkiralištu za bicikle. Ovim događajem završen je jesenski dio projekta koji je trajao od 15. listopada do 15. studenoga. Čak 5 učenika i 6 profesora uspješno je izvršilo zadatak, a dva sudionika apsolutno izvanredno - učenik Marko Bakran i profesor Zlatko Tomšić. Obojica su prošla više od 300 km. Za svoj trud i izniman rezultat dobili su itekako zaslužene nagrade, donaciju Keindl sporta. Profesorica Dubravka Diel Samržija, voditeljica projekta, kaže kako je sretna i ponosna. Zadovoljna je odazivom sudionika u projektu i nada se kako će ovaj projekt još više napredovati priključivanjem većeg broja učenika. Drugi krug projekta BUŠ počinje u proljeće sljedeće godine.

Dodjela nagrada

Max Talan, 2. d

Raskoš i glamur ove su se sezone morali prilagoditi novonastalom stanju u svijetu koje nije zaobišlo ni svijet mode i luksuza

Moda u doba korone

Kako izgleda novo normalno u domaćem modnom svijetu?

Nažalost, danas su ljudi jako povodljivi za bilo čime. Bilo kakav trend koji se pojavi na svjetskoj sceni automatski zaludi cijeli svijet. Zaluđeni su time da budu u trendu, da prvi imaju nešto novo. Glavni je cilj svih modnih industrija privući što veći broj kupaca kako bi zaradile što više novca. Kao i svaka industrija, tako se i modna našla u vrlo nezgodnoj situaciji. Zatvaranje trgovina, tvornica i ateljea dovelo je skoro do apsolutnog kolapsa modnih industrija. Svaka od njih trebala je pronaći svoj izlaz iz ovakve situacije, što su naravno sve veće industrije i uspjele, dok neke manje, nažalost, nisu. Inspiracija je kreatora u doba potpune blokade, dok su bili u svojim kućama, intenzivno rasla. Zatim je nastao problem s manjkom tkanina potrebnih za nove kreacije, no uspjeli su ga riješiti. Zbog trgovina koje nisu radile, bilo je potrebno dati mogućnost da kupci kupuju preko interneta te da im se na siguran način kupljeno dostavi na kućnu adresu. Zagarantirano je da će i nakon otvaranja trgovina kupnja preko interneta biti mnogo popularnija nego što je to bila prije. Mnoge robne kuće odlučile su predstaviti svoje nove kolekcije, no svaka na drugačiji način. Neke su odlučile uz određene mjere zaštite održati revije uživo uz prisutnu publiku, neke su odlučile uopće ne održati spektakl predstavljanja kolekcije, dok su neke jednostavno odlučile da će predstavljanje svojih novih kolekcija održati putem aplikacije Zoom.

Predstavljanje novih kolekcija slavnog Valentino brenda

S puno tehničkih problema i bez mogućnosti proizvodnje novih materijala slavni talijanski brend Valentino digitalnim modnim spektaklom ispričao je svoju priču. Dizajner Pierpaolo Piccioli rekao je za vrijeme press konferencije na Zoomu kako nije htio nikakva ograničenja te je odlučio Couture kolekcije, koje su stvorene za emocije i za snove, predstaviti putem interneta. Kolekcije su tako predstavili iskoristivši svu moć kinematografije te se mračna scenografija, koja predstavlja prazninu, fantastično uklopila s raskošnim haljinama i digitalnim efektima kojima je dizajner odlučio ispričati svoje viđenje stanja u svijetu. Kako je dizajner objasnio, metrima dugačke bijele haljine njegov su ekstreman odgovor na situaciju u svijetu i rad u gotovo nemogućim uvjetima koji su doveli do tehničkih problema i nemogućnosti proizvodnje printova i vezova na materijalima. Bijele raskošne haljine obogaćene perjem na poseban su način ispričale priču o nesigurnoj i neočekivanoj situaciji u kojoj se ne zna kada će manekenke, odjevene u prepoznatljive i beskrajno glamurozne Valentino kreacije, ponovno koračati niz pistu pred prepunim redovima oduševljene publike.

Što kažu dizajneri?

Dizajnerica brenda A’MARI, Ana Marija Brkić, kaže kako joj se kreativnost u svim životnim trenutcima pokazala kao najveći saveznik, ona joj pomaže odvratiti misli s problema, otisnuti  se u svijet mašte i na trenutke zaboraviti sve što se događa oko nje. Svoje vrijeme koristi na različite načine kao što su crtanje, oslikavanje tkanine, osmišljavanje vezova, biranje boje za stan, dekoriranje i mnogo maštanja te spajanje ugodnoga s korisnim. Ističe kako su niz godina ulagali u kvalitetu, ambalažu, kvalitetan tim i cjelokupnu pozitivnu percepciju brenda te će se potruditi zajedno sa svojim timom nastavi tamo gdje su i stali. Gubitci su svakako veliki, ali vjeruje da će se formirati neki novi načini poslovanja i da će internetske platforme sve više dobivati na važnosti. U procesu su smišljanja komunikacijske aktivnosti za klijente i njihove projekte, nastoje pronaći kanale i alate kojima će ispričati zanimljive priče te doći do potrošača. Volja, entuzijazam i kreativnost te poštovanje i razumijevanje sada dolaze do izražaja više nego ikad prije.

Dizajner nakita, Nenad Sovilj, govori kako ga je karantena prisilila da razmisli o poslu i životu pa si je odredio neke nove ciljeve, ali uz smanjena očekivanja i više uživanja u samome putu. Ističe kako smo kao vrsta i društvo pokazali koliko se lako možemo prilagoditi novim situacijama.

Manekenka Naomi Campbell svoje dane provodi tako što svaki dan uživo emitira razgovore s nekim od svojih najbližih prijatelja iz svijeta mode, zabave i medija, a do sada je ugostila: Cindy Crawford, Marca Jacobsa, Nicole Richie, Ashley Graham, Leeja Danielsa, Paola Piccolija, a u planu su i mnoga druga zanimljiva imena koja su je pratila tijekom karijere.

Tjedni mode

Za one koji vole modu rujan pak znači samo jednu stvar, a to je Mjesec mode. Taj slijed Tjedana mode koji počinje u New Yorku, a završava u Parizu trenutno je nezamisliv u svom originalnom obliku kad se uzmu u obzir socijalna distanca i ograničenja koja se odnose na putovanja, čak i da ne ulazimo u to koliko je revija otkazano i koje su sve trgovine zatvorene kao posljedica pandemije. Vjerojatno ne bi trebalo čuditi što je Council of Fashion Designers of America odlučio riskirati i uložiti u digitalnu platformu preko koje će internacionalni kupci i mediji moći pratiti cijeli događaj. Platforma se zove Runway360 i na njoj su digitalni showroomovi. Tjedan mode u Milanu bit će mješavina fizičkih i digitalnih prezentacija, bit će prikazano ukupno 24 digitalne i 28 fizičkih revija. Dok će veliki igrači kao što su Prada, Dolce & Gabbana, Fendi i Versace održati svoje revije uživo, Gucci, Bottega Veneta, Moschino i Jil Sander ove sezone neće sudjelovati, a najiščekivaniji je trenutak cijele manifestacije i dalje prva kolekcija koju će Raf Simons izbaciti za brend Prada.

Neki otkazuju revije, drugi u kolekcije uključuju zaštitne maske, dok neki odlučuju svoje nove kolekcije predstaviti digitalno. No, bez obzira na sve, modna industrija je uspjela pronaći adekvatan način da i ove sezone ljubiteljima mode predstavi svoje nove kreacije. Za kraj samo možemo reći da je korona promijenila sve iz temelja, no na ovom primjeru vidi se da se brzom prilagodbom na novonastale situacije svaki problem može riješiti.  

                                                                           Vicky Joe Radić Šulekić, 2. d