Krajem siječnja imali smo priliku susresti se s našim bivšim učenikom Tianom Vlašićem. Tian studira na Harvardu, surađuje s profesorima Matematike širom svijeta, napisao je znanstveni članak koji čeka objavu, napisao je i izdao tragediju “Dafne”, te je bio učenik generacije IX. gimnazije 2025.

Prilikom posjeta Hrvatskoj i Zagrebu, za vrijeme zimskog odmora došao je posjetiti IX. gimnaziju, pozdraviti profesore i prijatelje. Tom prilikom postavili smo mu nekoliko pitanja o studiju, razlikama i sličnostima američkog i hrvatskog obrazovnog sustava. Zanimalo nas je i kako se snašao u novom poglavlju života, daleko od doma. Uživali smo u ovom druženju s Tianom, i želimo mu puno uspjeha u daljnjem studiranju!

1. Za početak postavit ćemo ti pitanje, koje nitko nikoga nikada nije pitao : Koje su sličnosti i razlike (ako ih ima) između Harvarda i IX. gimnazije?

Ovo je dosta zahtjevno pitanje (moram priznati). Doima mi se da su američki i hrvatski obrazovni sustavi u temeljima znatno drugačiji pa mi je zaista teško povući puno paralela po akademskom pitanju. Harvard je najstarije sveučilište u Sjevernoj Americi, takozvani liberal arts school gdje učenici biraju većinu kolegija, a imaju zahtjev stječi obrazovanje u područjima poput estetike i kulture, povijesti te etike i politike. Studenti sudjeluju u brojnim organizacijama i izvannastavnim aktivnostima koje Sveučilište nudi.

No, iako se Harvard i IX. gimnazija razlikuju po akademskom aspektu, sličnost koju odmah primjećujem je atmosfera i društvo u obje škole. U IX. gimnaziji se cijeni svestranost učenika te se učenici poštuju kao neovisni individualci. Isto tako, razredi su jako bliski te vlada atmosfera inkluzivnosti. Isto sam i primijetio na Harvardu – imao sam (priznajem) predrasude da će tipičan Harvardov student biti kompetitivan ili elitističan, ali realnost koja me dočekala u Cambridgeu nije mogla biti drugačija. Brzo sam stekao puno prijatelja i dobio podršku kakvu do sada zaista nigdje drugdje nisam imao.

2. Kako si se snašao?

Kao što kažem, mislim da sam po pitanju svojega društva jako zadovoljan. Većina mojih prijatelja su strani studenti, budući da vlada jaka zajednica stranih studenata na kampusu, ali, naravno, slažem se i s Amerikancima. Najviše prijatelja sam upoznao tijekom FIP-a (orijentacijskog programa za strane studente brucoše) te u Annenbergu (menzi za sve brucoše). Ostatak društva sam upoznao preko kolegija ili izvannastavnih aktivnosti ili neočekivanih i nasumičnih situacija koje su nas zbližile.

3. Jesu li profesori strogi i treba li puno učiti?

Svakako većina profesora na Harvardu drži svoj autoritet, no ono što je mene najviše iznenadilo na Harvardu je dojam koji ostavljaju profesori – naime, puno je češći slučaj da se profesori ponašaju kao da budu tu za učenike, umjesto da vlada mentalitet da su studenti prisiljeni biti na satu. To je naravno, vjerojatno upravo zbog toga što većina studenata nije prisiljena biti na satu, ali i zbog toga što većina profesora njeguje iznimnu strast prema svome predmetu, što nas učenike samo dodatno motivira.

Po pitanju motivacije i učenja, ima dana kada cijelo popodne provedem vani (po knjižnicama, u menzi, kafićima… – što već dan nosi) i tek se kasno navečer vratim u svoj dom. Biti student na Harvardu svakako nosi svoje odgovornosti. No, kada živite na kampusu, jako je ugodno učiti i raditi projekte zato što ste okruženi svojim prijateljima s istim obavezama kao i vi!

4. Što ti je najteže pri studiranju?

Biti potpuno samostalan – razmišljati o financijskim troškovima, koji ću internship uzeti na ljeto, kako ću se spremiti za određeni intervju, s kime u domu želim provesti ostatak vremena na Harvardu? Biti student znači ulagati u svoju budućnost, a to je proces koji iziskuje konstantno preispitivanje svojih ambicija, mogućnosti i odluka.

5. Koja je najveća razlika između našeg i američkog školskog sustava?

Smatram da je najveća razlika između američkog i hrvatskog obrazovnog sustava ta da je američki sustav orijentiran na potencijal, dok je hrvatski sustav orijentiran na postignuće. Poanta svakog američkog sveučilišta je da pretvori studenta u buduću profesionalnu osobu. Na Harvard možete doći a da i ne znate što ćete studirati. Štoviše, ne možete izabrati svoj smjer do druge godine. Ono što je važno je da je Sveučilište prepoznalo vaš potencijal. U američkom obrazovnom sustavu, nude se brojne mogućnosti, otvorene široj populaciji studenata, gdje se osoba sama pronađe u nekoj vještini.

6. Koji su bili najveći izazovi pri navikavanju na život u SAD-u?

Moram priznati da me između svih kulturnih barijera najviše iznenadila hrana. Čuo sam već unaprijed kako je teško pronaći zdravu hranu u Americi i kako je kvaliteta hrane lošija. Međutim, tek kada sam došao u Ameriku shvatio sam koliko je to izražen problem. Srećom, u moju financijsku pomoć, uključen je i trošak hrane, tako da uvijek mogu jesti u Annenbergu, gdje se kvaliteta sastojaka ipak malo više kontrolira.

Od ostalih izazova bih istaknuo jezik i poznavanje američke geografije.

7. Kakva je ekipa? Jesu li svi genijalci?

Nisam iskreno nikada bio ljubitelj izraza “genijalac” jer smatram da nisam sposoban dobro procijeniti tko je genijalac, a tko nije. Ono što svakako mogu reći su dvije stvari – prva je da je većina studenata na Harvardu izrazito skromna i imaju razvijene govorne vještine, tako da kada ne bih unaprijed znao da je netko od mojih prijatelja student ovdje, ne bih to pogodio na prvi pogled. Druga stvar je da na Harvardu svakako postoji spektar inteligencije. Upoznao sam zaista neke osobe koje su jednostavno prirodni talenti za područja koja ih zanimaju, bilo da su to akademska područja, umjetnost ili sport. Ali ono što ujedinjuje svakog harvardskog studenta je izdržljivost, strast i upornost za ostvarenje ciljeva.

8. Imaš li uz studij vremena za druženja i izlaske? Kako to izgleda?

Svakako. Često se spominje “trokut” sna, društvenog života i dobrog prosjeka gdje student može imati samo dva vrha istovremeno, no čini mi se da (srećom) uspijevam ujediniti sva tri aspekta svog života. Izlasci mi, uostalom, pomažu da se snađem u ubrzanom tempu studiranja na Sveučilištu. Ako bih trebao procijeniti, rekao bih da se (uz manje iznimke) svakodnevno nađem sa svojim prijateljima na ručku ili večeri te da jednom tjednom u prosjeku izađemo u grad ili odemo na neki party na kampusu.

9. Postoji li nešto do čega ti je jako stalo, a što nisi očekivao dok si bio mlađi?

Postoji, i baš sam to shvatio na Harvardu. Mislim da sam u mladosti bio ponajviše orijentiran na tip odnosa koji imam s drugim ljudima i na to koje je moje mjesto u društvu (možemo to nazvati pronalaženjem identiteta). Ipak, sada, puno mi je važnije razumjeti moj odnos prema samom sebi. Studiranje mi je donijelo razna nova iskustva, kako akademska, tako i ona na društvenom aspektu. Trenutačno puno ulažem u sebe – jako mi je važno ostati fizički aktivan, biti podrška svojim prijateljima, a i odvojiti vrijeme za sebe da znam kako pristupiti potencijalno važnim odlukama koje studentski život iziskuje.

10. Naše maturante čeka stres ispita i upis fakulteta ovu jesen. Naravno uvijek postoji onaj strah – što ako ne upišem fakultet koji želim? Što bi im poručio? Kako ti gledaš na neuspjeh ili potencijalni neuspjeh.

Svaka osoba koja je dobar čovjek ili uspješan čovjek (ili oboje) nužno se često suočava s porazom. Poraz je dokaz da su aktivnosti kojima se bavimo značajne. Čak i na osobnoj razini, doživio sam najveće uspjehe nakon najdubljih poraza. Mislim da u današnjem dobu imamo problem s patalogizacijom negativnih emocionalnih stanja (poput poraza ili anksioznosti), umjesto da takve pojave prihvatimo kao neizostavan dio ljudske naravi. No, moramo biti svjesni da je strah od poraza prirodan. Nije problem da se bojimo izazova koje život nosi, ali nas pritom taj strah nikada ne smije odvratiti od pokušaja da nešto postignemo.

Ako se kao maturanti bojimo pitanja “Što ako ne upišem fakultet koji želim?”, to upućuje na strah od poraza (koji je, kažem, čak i očekivan), ali i na to da nemamo “plan B”. Upisati fakultet je opcija, ne obaveza, tako da kada se posvetimo takvom nečemu, pod broj jedan – moramo biti svjesni da nemamo pravo na tu stvar i da se ona možda neće ostvariti, te pod broj dva – da se naš daljnji život može normalno nastaviti bez te stvari i da imamo na umu drugi plan.

Što se tiče pitanja koji specifični fakultet vrijedi upisati, mislim da bi se maturant trebao voditi svojim osobnim pogledom prema uspjehu. Za nekoga je najbolja ideja da se posveti onome što ga interesira (ako ima neko specifično područje na umu). Primjerice, netko sigurno zna da ga više interesira STEM nego društvena područja, pa neće upisati sociologiju. S druge strane, netko možda ima buduće karijere koje se ne sijeku znatno s akademskim životom, pa je onda puno važnije biti okružen specifičnim tipom ljudi nego što je važno koji predmet studirate.