izvor: Twitterova družina, blog by Arjana

Naše male plave i bijele trapezoidne klupe spojili smo u krugove od osam i na svaki stavile jedan tablet. Svi tableti označeni su brojevima od 1-28, a učenici koriste odgovarajući tablet prema svom broju u imeniku, što također znači da su za taj tablet i odgovorni dok su u učionici.  Dale smo isprintati male naljepnice s brojevima i zalijepiti ih na stražnju stranu tableta. Nismo i ne želimo inzistirati da učenici uvijek sjede na istom mjestu već da se slobodno mogu mijenjati, barem u svom krugu. Međutim, kad vidite kad njih 28 nahrupi u učionicu i počne prevrtati tablete da nađu svoj broj, srce vam se nekako stegne.

Onda smo pronašle male narančaste samoljepljive brojke pa smo ih stavile na prednju stranu tableta. Vidjet ćemo kako će to funkcionirati, ali nadamo se da će biti jednostavnije. To s brojevima je u svakom slučaju odlična ideja.

Male klupe s po jednim tabletom na njima odlično su rješenje da jednim pogledom vidite da su svi tableti na svojim mjestima nakon što učenici izađu iz učionice. Punjenje tableta je druga priča – upravo je u tijeku izrada ormarića u kojima će se nalaziti “letve” u koje ćemo uštekati punjače i puniti po potrebi. Samsung Galaxi Note tabletima je potrebno nekoliko sati za punjenje,  ali srećom baterija traje i po nekoliko dana. Na kraju sata obavezno tražim učenike da pogledaju stanje baterije. Ako se neki tablet isprazni za vrijeme sata onda učenik odlazi s njim do utičnica pored kojih imamo nale stoliće pa učenik sjedi tamo i radi dok se tablet puni.

Imamo 28 tableta za učenike, a problem nastaje u onim razredima u kojima ima 29 učenika.  Možda se čini neopravdano jadati se o tome, jer većina škola nema ni jedan tablet. S obzirom na to da smo i mi do ove godine bili u takvoj situaciji i navikli na razne improvizacije s tehnologijom, nije nikakav problem da  dvoje učenika  dijeli  tablet. Međutim, ako pilotiramo 1:1, onda tu više nema personaliziranog učenja onako kako smo to zamislili. Sonja i ja koristimo svaka jedan tablet, ali nijedan profesor koji je uključen u projekt neće imati svoj tablet. To je problem koji ne znam  kako ćemo riješiti, tj. kako ćemo pilotirati upotrebu tableta ako ih profesori ne mogu isprobati. Bilo bi idealno da smo ušli u program e-dnevnika i da svatko ima svoj tablet koji će koristiti na satu. Ovako se bojim da će početni entuzijazam uključenih profesora splasnuti ako ne budu imali mogućnost osobno isprobati ono što će zahtijevati od učenika. Jer nemojmo zaboraviti, mi profesori smo također i (cjeloživotni) učenici u ovom projektu.

Možda sve ovo izgleda kao sitnica, ali ovo su iskustva koja želim podijeliti jer duboko vjerujem da će slijedećih godina sve više škola biti uključeno u ovakve projekte.

Iako već dugo koristim računala u nastavi, a i mobiteli učenika često se na mojima satovima nalaze na klupama i koriste za učenje, ipak mi je trebalo nekoliko dana da se ohrabrim i uđem s učenicima u naš CFC (Croatian Future Classroom). I svaki od tih sati koje sam do sad održala u učionici bio je od prve do zadnje sekunde ispunjen pitanjima, nedoumicama, manje-više uspješno riješenim problemima , rekla bih gotovo napet, ali onaj osjećaj na kraju sata kad osjetite da je sat uspio,  da je to upravo ono što ste željeli vrijedi sav uloženi trud.

O tome što sam to radila na svojim satovima engleskog i jesam li postigla da je tehnologija nevidljiva uskoro.