...galerija slika...

Svi smo se skupili na parkiralištu Cibone nešto prije 1 ujutro da bismo krenuli na osamsatno putovanje prema Sarajevu. Putovanje se zapravo činilo kratkim i nekako je brzo prošlo. Uz povremena stajanja, dva filma i nekoliko sati sna konačno smo stigli u Sarajevo. Dovezli smo se do hotela, prijavili se u hotel, smjestili u sobe i krenuli u razgledavanje kišnog Sarajeva. Pogledali smo olimpijski kompleks, gradska groblja, Baščaršiju i povijesnu jezgru grada, najveću sarajevsku džamiju te nekoliko crkava i trgova. Na oduševljenje učenika konačno je došlo vrijeme za slobodne aktivnosti. Tada smo kušali i uživali u bosanskim delicijama - ćevapima, pitama, baklavama, turskoj kavi; kupili smo i nešto suvenira, prošetali baščaršijskim dućanima i na svojoj koži, unatoč lošem vremenu, osjetili bar dio tog istočnjačkog, orijentalnog načina života.

U popodnevnim satima, umorni od puta i razgledavanja grada, vratili smo se u hotel kako bismo se odmorili za večernji izlazak u jedan sarajevski noćni klub. Svi skockani - neki više, neki manje - skupili smo se u predvorju hotela oko 20 sati te nas je autobus dovezao do kluba. Došli smo u klub, potpuno prazan i osjećali smo se, blago rečeno, kao budale. Profesorica, tj. razrednice zabranile su nam, kao što i zakon nalaže, konzumaciju alkohola - mislili smo da ćemo umrijeti od dosade do 1 sat, kada je planiran povratak u hotel. No ipak smo se opustili, naručili pića („khm-khm“), klub se počeo puniti ljudima tako da smo se čak i zabavili.

Svi smo padali s nogu, skoro cijelu prošlu noć nismo spavali, isto kao i tijekom poslijepodneva te smo jedva čekali da se vratimo u hotel i konačno se naspavamo.

Ujutro, 20. veljače, doručkovali smo i već oko 10 sati krenuli dalje, posjetili smo vrelo Bosne, uređeni park s nizom kanala i šetališta u kojem izvire rijeka Bosna. Tamo smo se kratko zadržali te krenuli na mjesto iznenađenja, na planinu Bjelašnicu gdje se nalazi i skijalište te, naravno, restoran. Budući da je vani bio snijeg, svi smo se smjestili u restoranu i opet uživali u bosanskoj hrani. Poslije podneva smo krenuli put Zagreba te na prijedlog prof. Vulić stali u Visokom - mjestu u kojem se nalaze „bosanske piramide“. Nismo požalili. Bez obzira na kratko lutanje seoskim uličicama i gacanje blatnim poljem uspjeli smo se popeti na drugu etažu piramide Mjeseca gdje nas je dočekao Dževdo - ponosni vlasnik 2 duluma zemlje u podnožju piramide, vlasnik 1/3 piramide te dobar prijatelj Semira Osmanagića, arheologa koji je „otkrio“ bosanske pramide. Doživljaj je bio naprosto neopisiv. Malo smo razgledali „iskopine“ te se na Dževdin prijedlog krenuli spuštati s piramide drugim putem. Bez većih nezgoda, ali potpuno blatni, spustili smo se u podnožje piramide, donekle očistili obuću u nadi da je ostatak puta, kako je Dževdo rekao, asvaltiran. I bio je, samo što je trećina puta bila pod blatom tako da smo zaključili da se ne isplati boriti s njime. I tako, većina profesora i samo nas dvoje učenika šećemo cestom prema parkiralištu gdje će nas pokupiti autobus, a kad ono – ŠOK! U dvorištu jedne kuće stoji SFINGA!!?? Svi se smijemo uz komentare tipa: „Sve za turizam!“

Dolazimo na parkiralište, čistimo cipele ili ih izuvamo kako ne bismo zaprljali autobus. Bez obzira na blato, isplatilo se.

U Zagreb stižemo oko 23 sata i za nekoliko minuta parkiralište ostavljamo pustim. Svi prepuni dojmova, oduševljeni Sarajevom, bosanskom hranom, uslužnim i vedrim ljudima odlazimo kućama s mišlju: „Sarajevo, vidimo se opet.“