Priča o europskim prvacima

Nikola Urli, 2.d

Počelo je 21.06. u Italiji. Igrali smo turnir koji je označio početak priprema za Europsko prvenstvo u Crnoj Gori. Turnir smo loše odradili i znali smo da nas čeka puno posla da dođemo do željene razine. Iz Italije smo krenuli za Daruvar koji je sljedećih 14 dana bio naša baza priprema. Zapravo su te pripreme bile najteže jer nismo imali previše odmora poslije završetka škole i znali smo da ćemo cijelo ljeto žrtvovati za 10 dana Europskog prvenstva koje se tada činilo miljama daleko. Jaki treninzi više puta dnevno, dani su sporo prolazili, taktički nismo napredovali što nas je činilo nervoznima, no nekako smo izgurali i prošli to.

Sljedeća baza je bio Bjelovar. Turnir na kojem su uz nas nastupale reprezentacije Rusije, Francuske te Crne Gore. Izgubili smo utakmice od Rusije i Francuske da bi protiv Crne gore u zadnjim sekundama ispustili pobjedu i doživjeli još jedan poraz. Turnir smo okončali na posljednjem mjestu sa učinkom 0-3. Loša fizička sprema, neuigranost, velik broj ozljeda, i loši uvjeti za rad. Tada se zaista činilo da ćemo na EP-u doživjeti debakl ukoliko se hitno ne poduzme nešto. Treniralo se u nemogućim uvjetima po sparini i vrućini, a EP se bližilo. U Bjelovaru smo odradili još 8 dana priprema, zatim je slijedila kratka stanka od 3 dana.

24.07. Zračna luka Pleso, polazimo za Rusiju gdje nas čeka još jedan turnir, ovoga puta nastupaju reprezentacije Rusije, Litve te Srbije koja je slovila kao najjača reprezentacija i glavni favorit za osvajanje EP-a. Prva utakmica protiv Rusije, još jedan potop, izgubili smo 25 razlike, dosta loš osjećaj. Slijedile su utakmice sa Litvom i Srbijom koje smo također izgubili, no izgledali smo bolje, svježije i konačno uigranije što nam je davalo nadu i poticaj da damo sve od sebe u ostatku priprema pa što bude. Tako je i bilo, vratili smo se u Dubrovnik na posljednjih 6 dana priprema, počeli smo osjećati onaj naboj, davali smo sve od sebe na treninzima, kemija u ekipi se dizala, konačno smo se probudili, no imali smo na umu da smo izgubili svih šest pripremnih utakmica te da se nije očekivalo previše od nas. Štoviše netko je i bio spomenuo da samo ostanemo u A diviziji i neka prođe EP.

03.08. smo krenuli za Crnu Goru. Nismo znali što nas čeka dolje ali smo znali da smo ostali dužni svima koji su bili uz nas, a najviše sami sebi jer smo se žrtvovali cijelo ljeto i trenirali u nemogućim okolnostima, čekali smo da sve to dođe na naplatu. Došli smo u grad Bar, mjesto održavanja natjecanja. Kad smo prespavali noć shvatili smo gdje smo i što možemo napravit, maksimalno smo se koncentrirali na prvu utakmicu, proučili igru i više puta prošli sve u detalje. Prva službena utakmica u hrvatskom dresu za većinu nas, protivnik ne može biti bolji, pred 4.000 ''neprijateljski nastrojenih'' gledatelja, na najbolji mogući datum 05.08. otvarali smo turnir protiv reprezentacije Srbije, naravno Srbi su bili favoriti u ovoj utakmici, ali mi smo imali naboj, posebno zbog nacionalnog praznika koji se obilježavao u Hrvatskoj, Dan Pobjede, i bila je još jedna pobjeda i to kakva. Nismo mogli izgubiti tu utakmicu, znali smo da imamo to u sebi i šokirali smo sve ali ne sami sebe jer smo bili svjesni da smo ostali jako dužni.

Slavili smo,veselili smo se, shvatili smo da bismo mogli daleko dogurati, teško je opisati koliko nam je ta pobjeda značila, dobili smo krila i što je najvažnije, ekipe su nas se počele bojati, no mi smo morali ostati ''hladne glave'' i ulaziti u svaku utakmicu pametno. U skupini su osim nas bile reprezentacije Srbije, Italije i Njemačke. Slijedila je utakmica sa Talijanima, ona je bila ključna za naš prolaz u daljnu fazu natjecanja, hrabro smo odigrali,dali sve od sebe i vratilo nam se. Pobijedili smo te osigurali prolaz. Nakon samo dvije utakmice osigurali smo prvo mjesto u skupini i prijenos maksimalnog broja bodova. Osjetili su i u Hrvatskoj da bismo mogli napraviti nešto veliko. Posljednja utakmica u skupini protiv Njemačke je bila nebitna za plasman tako da se odmarao velik broj igrača pa smo izgubili tu utakmicu no to nije utjecalo na konačni poredak. Ostalo je dvanaest ekipa u igri, formirale su se dvije skupine sa po šest ekipa, nove tri utakmice, prva protiv Grčke, ujedno i najbitnija jer u slučaju pobjede osigurali bismo četvrtfinale. Kao i uvijek ušli smo u utakmicu hrabro te odnijeli pobjedu.

Senzacija je to bila, prije samo 7 dana bili smo prekriženi i otpisani, a evo nas sada u četvrtfinalu EP-a sa velikim ambicijama! Preostale dvije utakmice smo razigravali radi plasmana u skupini, pobijedili smo Litvu te u zadnjem kolu izgubili od Francuske sa minimalnom razlikom od 1 koša, pa smo stoga ipak bili prvi u skupini i u četvrtfinalu smo se sastajali sa neugodnom Rusijom koja nas je dva puta pobijedila, no ovoga puta smo mi bili u ulozi favorita. Tako smo i ušli u utakmicu, odlučno i gladni pobjede i opet pobijedili i plasirali se u polufinale Europskog prvenstva! Odjednom smo u borbi za medalju, nevjerojatan osjećaj. Kroz cijeli turnir se suzdržavamo od slavlja i emocija ali nakon ulaska u polufinale emocije su počele navirati, prve suze su već potekle. Hrvatska košarkaška U-16 reprezentacija od 1994. godine čeka na medalju, a mi sada imamo priliku uzeti tu medalju. Trebalo je preći još samo jednu stepenicu, veliku stepenicu koja se zove Španjolska. Najteža utakmica turnira i najvažnija utakmica u našim dosadašnjim karijerama. Uključile su se i crnogorske nacionalne televizije, to je u tom trenutku bio glavni košarkaški događaj u Europi. U samom početku utakmice moglo se vidjeti da će biti neizvjesno do posljednje sekunde, tako je i bilo, dvije minute prije kraja naša se razlika počela naglo topiti i pali smo psihički, to je bilo ''rezanje živaca''. Španjolci su imali 2 šuta za produžetke, no na sreću oba su promašili i vrijeme je isteklo! U tom trenutku mi smo bili na nekom drugom svijetu, znali smo da imamo medalju i to je bilo najvažnije. Svi smo bili na rubu suza, bili smo svjesni da smo napravili nešto veliko ali nismo znali što točno, bio je to šok za sve nas, slavili smo u svlačionici ali već kada smo van izašli polako smo se smirili i nekako prespavali noć. Slijedeće jutro smo svi bili dobro raspoloženi ali pomalo rezervirani kao da smo se čuvali za utakmicu.

Imali smo priliku života, na putu do zlata stajala je Litva, Litva koju smo već pobijedili. Pribojavali smo se da ih ne podcijenimo i da ne krene utakmica u krivom smjeru. Kao što prvaci rade, bili smo pravi baš onda kad je trebalo. Bila je to jedna od onih utakmica, onih savršenih utakmica, sve nas je polazilo za rukom, od samog početka smo se odvojili i nismo posustali. Prva četvrtina je završila 30-6, već se tada dalo naslutiti da novi europski prvaci dolaze iz Hrvatske! Održali smo tu prednost do posljednje četvrtine, do posljednjih pet minuta, emocije su opet navirale i tada onaj zvuk sirene, kraj utakmice! Prvaci smo! Hrvatska je zlatna, ponovno nakon 16 godina! Svima su tekle suze radosnice, nije se nitko mogao suzdržati. Okupili smo se na centru i otpjevali Thompsonovu ''Lijepa li si''. Podignuli smo pehar. Svirala se hrvatska himna, Lijepa naša. Bili smo i još uvijek smo na tronu Europe. Neopisivi osjećaj kojeg ću zasigurno pamtiti do kraja života. Ljeto koje nikada neću zaboraviti.