Mi bismo se upisali u srednju školu - recite nam kako

Isplivali smo iz osnovne škole, a onda se našli u novoj situaciji; bili smo prva generacija koja se u prvi razred upisivala na način da nogom nije mogla kročiti u školu, nismo se sreli ispred škole, nismo imali kontakt sa živim ljudima, samo pogled na tablice koje život znače da bismo znali kako stojimo sa željama i mogućnostima. Kako u posebnim uvjetima kada ništa ne radi uobičajeno odraditi nešto što je uobičajeno? Nervozni mi, nervozni roditelji, nervozni i kućni ljubimci! Prije, tijekom ili neposredno poslije doručka uključi se računalo, uvuče vrat u ramena i pogled  u zaslon računala. Jesam li iznad crte? Nisam! Jesam, ali ne na prvom izboru! Koji mi je uopće drugi i je li zaista to pravi izbor? Ne može se van, kao ni do najboljeg dijela prijatelja iz bivšeg razreda, ne može se ništa osim uzeti u ruke mobitel i početi nazivati ostale. Slušaš, tješiš se, slušaš, tješiš ih… Ja sam imala još jednu povlasticu, a ta je da smo se zbog maminog posla preselili iz Slavonskog Broda u Zagreb i moja je situacija još jedna posebna priča u moru ostalih ove godine. Naime, nisam poznavala grad, nisam imala pojma kako bih konkurirala za upis.

No, svi smo preživjeli upise u srednju i život se nastavio. U početku je valjalo upoznati nove učenike, upoznati profesore i snimiti situaciju iz svih mogućih pravaca kako bismo našli svoje mjesto pred pločom. A onda – COVID-19 (ili 20 ili, kako stvari stoje, možda i 21), drugo poluvrijeme u novom sastavu! Bolest je bila nepoznanica struci i građanima te nitko nije znao koliko će trajati, koliko će ljudi oboljeti i s kakvim posljedicama. Sve navedeno pobuđuje strah i nelagodu te nam se život sveo na svakodnevno praćenje uputa Stožera civilne zaštite i prilagodbu propisanim mjerama.

Školska godina počela je bolje nego što smo očekivali jer su najave bile da bi mogla početi na daljinu. Ne moram reći da je uzbuđenje zbog upoznavanja nas učenika međusobno, a zatim i nastavnika, zaista bilo veliko. Počeli smo se upoznavati, međusobno se zbližavali i baš je bilo zanimljivo. Nakon pojave prvih simptoma u razredu postali smo opet ovisnici o tehnologiji, što je bio novi izazov i za učenike i profesore koji su na dnevnoj bazi nastavljali s obradom gradiva, vježbama i povratnim informacijama o usvojenom gradivu. Nastava u obliku videopoziva bila je redovita, ali se gubio onaj osjećaj interakcije između profesora i učenika, a osjećaj pasivnog promatrača brzo nam postane način djelovanja i, po inerciji, bilježimo zadatke i na isti ih način rješavamo, što bi dugoročno moglo ostaviti traga na usvojenosti pojedinih cjelina, poglavito onih gdje se ne radi o egzaktnim pokazateljima.

Da se nas pita

Iskustva su nam različita, ovisno o tome u kojoj je mjeri svatko od nas socijalno biće. Svatko ima neki svoj tempo života i rada pa smo se na različite načine nosili sa situacijom.

Kada sam za potrebe ovog članka zamolila svoje prijatelje iz razreda da se osvrnu na nastavu na daljinu, dobila sam različite odgovore. Nekima je bolja inačica redovna nastava jer smatraju kako ništa ne može zamijeniti objašnjenja koja profesor daje te uvjete rada koje imaju u školi, kao i radost zbog susreta s njima dragim ljudima iz razreda.

Neki su kao draži model izabrali nastavu na daljinu jer smatraju kako na taj način mogu bolje organizirati svoje vrijeme i odabrati u svakom trenutku onu aktivnost za koju im treba više vremena.

Moja se autorska malenkost nakon pomnog promišljanja ipak odlučila braniti nastavu na daljinu (ne bez dvojbe) jer svi volimo životni tempo prilagoditi sebi. Da si ne lažemo, lijepo je odspavati, makar sat duže, ostati u pidžami pola dana i u toplini svoje sobe, po mogućnosti u što udobnijoj stolici slušati nastavu. Nikako na duge staze, nemojte pomisliti da bi nam to bio krajnji cilj. Ipak, nismo mi studenti i ne možemo još sami naći sve odgovore niti znamo gdje bismo ih tražili. Naravno da škola na daljinu nije trajno rješenje; za očekivati je da bi ishodi učenja možda bili slabiji jer bismo svjesno ili nesvjesno usporili svoj bioritam tražeći lakše načine za odraditi nešto, uz neizostavne ideje oko toga kako s manje truda do boljeg rezultata.

Treba nam više od smjernica

U virtualnoj se učionici na dnevnoj bazi nastojalo odraditi planirano. Na kratke staze to je izgledalo uspješno jer je zadana tema odrađena u planiranom vremenu, no nedostaje ona interakcija s potpitanjima i aktivnim sudjelovanjem u učenju kakvo je moguće samo u redovnoj nastavi da svima bude makar podjednako jasno. Činjenica je da na različite načine usvajamo gradivo i nekima je potrebna suradnja s profesorom i ostalim učenicima kako bi dobio povratnu informaciju o tome je li na pravi način odradio zadatak do kraja.

Nitko ne zna kako će izgledati nastavak školske godine. Stručnjaci se različito izjašnjavaju, vladajući nastoje izbjeći nepopularne mjere i na dnevnoj bazi prebrojavajući novozaražene prilagođavamo svoja očekivanja mogućim odlukama o nastavi i organizaciji života. Utješno je to što imamo neka iskustva s nastavom na daljinu, tehnički smo uglavnom spremni za sve scenarije, no ostaje ona poznata dvojba može li ikakav video ili virtualna učionica dostojno zamijeniti profesore koji na svojim predavanjima ipak znaju voditi kroz temu, istaknuti ono bitno i time nas usmjeriti u moru informacija. Bojim se da bismo kvantitativno mogli obraditi sve te teme, ali kvalitetno nikako. Škole kao institucije postoje jer nam trebaju, a mi gimnazijalci na prošlom raskrižju svoga obrazovanja odabrali smo onaj duži i krivudaviji put prema nekom studiju za koji se valja dobro pripremiti. Za to će nam trebati velika angažiranost profesora i nas samih, ma koliko lijepo bilo provesti pola dana u pidžami!

                                                                                   Marta Malinar, 1. b